Keresés ebben a blogban

A következő címkéjű bejegyzések mutatása: Nagy László (Laslo Nađ). Összes bejegyzés megjelenítése
A következő címkéjű bejegyzések mutatása: Nagy László (Laslo Nađ). Összes bejegyzés megjelenítése

2013. január 23., szerda

Nagy László Menyegző – Svatovska




Nagy László - Laslo Nađ
(Felsőiszkáz, 1925. július 17. – Budapest, 1978. január 30.)


Menyegző

Arccal a tengernek itt állunk párban,
kürtszóban, ünnepi arany riadóban,
síp-sikolyban, a dobhang döbbenetében,
lábdobogásban ijedten, a tengert utánzó
táncosok lendülete fenyegeti hátunk,
mert a tengernek bemutattak minket,
vegye tudomásul, itt állunk párban,
a kőfokon, itt, a végtelenségbe bevágó
szárazföld csőrehegyén két emberi csillag,
összeesküdve örökre a jóra, igazra,
gyönyörűségre, a legszilajabb álmon is túl
a rendre, hogy általunk jönne világra,
vegye tudomásul a tenger, a szüntelen ostrom:
okosak a vének, ruganyos a vének tanácsa,
megengedik: IME, TESTETÖLTHET AZ IGE, HA TUD,
márványlap-arcélükből rettenetes kódex
tűzvirágot lepréselni mért is tömörödne,
tekintetükkel, zuzmara-üstökösökkel
mért is ütnék porba a szív delelését,
mért is úszna égre eltaknyult isten-szakálluk
csíra-ölő árnyával, fekete szalaggal
becsavarni e pázsitos bolygót – félre ijedtség,
mi vagyunk a fenség, koronánk örökös láng,
csillagsor-pályák, babonátlan lámpái az észnek
a fölismerések spirál-tornyai a végtelenségig,
ó, nem a doktrinák drágakövéből áll koronánk,
koszorúnk se mirtusz: a koponya ér-fonata,
a nagyvilág kék halántékán ugyanaz a pulzus,
ugyanaz a dübögés a pacsirta búbja körül,
mi vagyunk a tűz, mi vagyunk a vér, a tej meg a méz,
kozmikus küldetés ősatyák kőtáblái ellen,
törni törekké, akár a laskát, ez a mi csatánk,
békesség vagyunk, az újrateremtés indulata,
a képzelet kivirágzása kánoni kopárság ellen,
herétlenek ellen, mert ingereink hérosziak,
mert csillagok lázítnak minket a legnagyobb nászra,
hogy virágpor-cirmos arcunk elijessze az örök halált,
hogy szerelmünk eszményi szagától a május teljes legyen,
lepattant gombjainktól tücskös és jánosbogaras az éj,
szerelmünk harmatától erős a smaragd mező,
hogy ménjeink selyemhajóval ott siklassák az öregeket:
ráncot, csontot, hogy áztassa ifjuságunk varázslata,
ó, nekünk igazi násznagy a tenger, a tenger,
viola távolból nászajándékokat hömpölygető,
babapólyákat, csipkés patyolat-hengereket,
hogy méltassa a térben mérhetetlen sóvárgásunkat,
s a törvényt, amit immár a tiltakozók is
tisztelni kénytelenek, mert megtépi őket a só,
megsebzi őket a fény, hát valami történik mégis,
örvendjen a tenger, itt állunk párban virulva
a kova-fokon itt, a világ kirakatában
krétafehér szakállak rendeletére,
kéz a kézben, várva a ceremónia végét,
viseljük a jelképek ünnepi gyötrelmeit,
a hátunkra tűzött haragzöld selymet, amint
hullámzik, akár a reménnyel tömény mező,
s tűri a gyöngyzáport koponyánk, a búza, a rizs
rubin és opál kopogását, a sámáni igézetet,
ezerévek igéit, szivárványos babona-záport:
LEGYETEK TERMÉKENYEK, LEGYETEK TERMÉKENYEK,
vetik ránk réztálakból a lignit-barna kezek,
kezek a hátunk mögött, gótbetű-görcsös kezek,
sárgák meg zöldek, epeszakítók, heroin-fehér kezek,
szűzmell-gyaluló, here-aszályos, halálfejgyűrüs kezek,
kezek oltári gyertyasorként nyílt ujjuak
s kezek egy-ujjuak: revolvertáska-kezek,
savakkal, sorsokkal bánó, balzsamozásra váró kezek,
kezek a hátunk mögött, kezek a koccintások
villámaiban, az új párért emelt kezek,
ÉLJEN AZ ÚJ PÁR, ÉLJEN, itt állunk párban szelíden
arccal a tengernek, s kezek a hátunk mögött,
kezek a zene aranyóljaiból kieresztik
a vérengző dallamokat, ragadozó ritmusokat,
s mozdulatlanokat marni párducok jönnek, sasok,
de nekünk állni kell királyian, kéz a kézben,
összeforradt kézzel, összekapcsolt vérköreinkben,
ér-glóriában, gyöngyvirágillatú mátkaruhában,
arccal a tengernek s mosolyogni a gigászi mókát
a habból perdített tünemény baba-pólyákat,
nézni az albatrosz-párok fáradhatatlan röptét,
de állni a körtáncosok szélverésében, akár a szobor,
várni, amikor dobszóra dobognak a lábak
s rengetik az anyaföld tűzeres agyvelejét
fekete sevrócipők, és drága mazsolaszínü
topánok, lakkcsizmák, fogsorokkal sarkantyúsak,
vérszekfű-tarajuk át-üt a föld sóhaján, a poron,
s rúgva a port a szegények disznóbőr-bocskorai,
sörtésen, torzonborzan, mint kicsi szörnyetegek
ugrálnak kergén a zsírtalan remete-sarukkal,
akasztottember-színü szederlila bilgerlikkel,
csukaorr-cipőkkel, gyászszalag-cuggú cipőkkel
és összevegyűlnek a condrák, a fátyolruhák,
a folthátán-foltok, mint párzó éjjeli lepkék,
a püspökpalásttal, a bíborpuha érsekköpennyel,
s fegyencek csíkjai gyűrűzve mint a giliszták
hajnaluk piramisát nyalják: a hóhéri csuklyát,
s csokorként dobálják a vézna balerinákat
nagy lihegések magasra a girlandoknak,
az ünnep galandférgeinek, és ropják zenére
a kopottá kikefélt gúnyák a diplomata-frakkok
ollói közt is, rajongva, mert ők is hivatalosak
és összevegyűlnek a tüllök, a törpe zsokék
lótajtékillatú selyemgatyái, a prémek
dúvadhordái, a bárányok irháival,
zihál azúr-dresszben a tizenegy aranyérmes,
tolongnak a díjazott gárdák, az elégedettek,
a dicsőségféltők, lóugrás-táncban a sakkmesterek,
szívmellényben az ultivitézek zihálnak,
forognak tisztviselőcskék, ráncuk elől-hátul mosoly,
titkárnők, új délibábok rezegnek a talaj fölött
kávépárában, a drága dohányfüst csipkéiben,
dögvész-uszályban a miss Európák és Amerikák,
company-vezérek karjain, aranyos ringlispilen,
forgó aranyfán pávaként ülnek magasan,
a porban toporgó, fejüket forgató tyúkok fölött,
szédelgő, árva kis csajok fölött, és teljes az ünnep,
s rebbennek gyűrűs galambok, felropognak a díszsortüzek,
üdvözölnek kalapok, csákók, s nem ülnek vissza a fejre,
kard-élek villannak, ezüstlenek rozmaringszálak,
szép delfinkendők és veronika-kendők lobognak,
fölúsznak a zászlók az égre s fölúsznak a zászlók fölé
fölúsznak az elaggott, krétafehér istenszakállak,
s szózat hallatszik steril, a jégszférák sugallata:
ÉLJEN AZ ÚJ PÁR, ÉLJEN, DE MOST NE MOZOGJON,
arccal a tengernek itt állunk gyönyörű párban,
bűvölve mozdulatlanná és megörökítnek
kameráikkal a propeller-fejű fotósok
lebegve a halak fölött, féltérden a zöld levegőben,
nem a kivégző szakasz, ó nem, csak megörökítnek,
csöves üveglencse-szemükből kiüt a hideg sugár,
kattognak, zengnek, acélszita-szárnyuk zenél,
kék darázs-gépek, precízek, csupa gombok, rugók,
motorizált rémek Kondor Béla baljós rézkarcairól,
s megörökítnek minket, megsokasítva arcunk
röpítik rotációsok: IFJÚSÁG, SÓLYOMMADÁR,
TIÉD A VILÁG ÉS TEÉRTED VAN A VILÁG,
óriás betűk rólunk, akik itt feszülünk
arccal a tengernek s lagzi a hátunk mögött,
s múlik a drága idő, gyorsabb mint a sólyommadár,
de előttünk mindig a nappal, mögöttünk az éj,
mögöttünk mindig az éj, pedig pöröl a sötéttel
a fehérvirágú almafaerdő, a fellángoló
virágfa, tulipánfa, rengeteg tavaszi lámpa,
a láng és vér szivárványa, az ábrándok kohótüze,
az agyvelők ultra-világa, mégis hatalmas az éj,
s hiába ez a menyegző, menyegző a hátunk mögött,
hol márvánnyá lettek a leabroszolt jégtorlaszok,
asztalok az éjben, fehérek, hosszúak mint a vasút,
s rózsát nevetnek a tálak, többet mint a Rózsák Völgye,
hogy a föltálalt étel fölizgassa a mirigyeket,
levesek aranytócsáit hörpölje hamis glóriasor,
a sok cicoma, cirkuszi bokréta, álarc-kobak,
dagadnak sáfrányos gőzben, faggyúban tündöklenek,
hústörkölyösek, becukrozódnak, beittasodnak itt a fejek,
a parafafejek, a gyémántfejek, a dísztök-fejek,
a gumifejek, a fölfujható mosolyuak,
a mumusfejek, az ijedt fejek, a szerénykedők,
fejek a pironkodók, fejek a finnyás és mohó fejek,
hánykódnak a krémben, lángolnak az alkohol üdveiben,
fejek vérdíjasok, fejek árvák és örökké rezgő fejek,
fejek a migrén szentségtartói, sugarasak,
fejek az irigység csikorgó sóderfészkei, fejek,
fejek a rágalom remekbefaragott szószékei,
a szélkakas-fejek, a harckocsikupola-fejek,
a galambdúc-fejek, a bábeli torony-fejek,
regebeli családfán rezgők: a fejvárosok,
dobogó démon-fejek, a sarabolatlan sárkányfejek,
fejek a hátunk mögött, és terelik, pörgetik őket
isteneik a vének: az örvényszakállú fejek,
ÉLJEN A LAKODALOM, ÉLJEN A LAKO, A LAKODALOM
zene a hátunk mögött, az örök zenebanda zenél,
zúg a hegedűkből a fűrészelt fenyves, a nagydobokon
csökönyös szamarak bőrét örökké a bunkók ütik,
de csak a tébolyt cifrázza a húr, meg a bongó öböl,
csengetyűk lázzsibogása, a réztorok s rózsafa-gége,
ÉLJEN A LALALA LAKODA LAKODA LAKODALOM
höbögik megdagadt nyelvek, de örökké bort ad a fűrt,
örökké születik a bárány, de kés-fényben vérzik örökké,
lángol a konyha és izzadnak a kukták szüntelenül,
megzabálódik a hús és tengerbe söprődik a csont,
a tengerbe okádik, ürül meg vizel a lakodalom,
s újra a LALALA LALALA LAKODALOM,
emeli borunkat s töri kenyerünket a lakodalom,
jussunkat emészti, nyoszolyánkon bagzik a lakodalom,
a szégyentelen, a görnyedező, a görcsben rugózó,
virággyertyáinkat dönti le könyöke és lúgjaival
gyalázza a földet, gyilkolja a gyökeret a lakodalom,
fodor a fodron, figura a figurán tülekedik,
kocsi kocsi hátán üzekedik és összefarol
és összeragadnak mind a világmárkák, akár a bogár,
ó éj, a romlás nászéjszakája, ó lakodalom,
a sátán feketemiséje, te rút, és izzik az éjben
a körmök gyöngyháza, a varasult rosszseb parázsa,
a kármin, a fekete lakk, a kőrisbogárzöld zománc,
topáz a hervadt ujjon, szuvas ínyen a porcelánfogsor,
korhadt pilléren platina-híd, és izzanak a pudvák, odvak,
a sorvadt mohák, tapló-füleken a rémcinke-függők,
bagoly-fejű lények kezén a lapokká préselt ganéj,
nagy aranybetük izzanak, s cizellált bronzlevelek,
a meddőség szíkjei, sivatagi láz-sömörök,
rókagödör-arcok, s pórusok, hol a lódarazsak a bérlők,
izzanak a vőfélyek csapzott keselyű-frizurái,
nyűves pálcái, a koszorúslányok, a nászasszonyok,
megromolva velejükig izzanak hajzatuk gyökeréig mind,
zilált pántlikáik a lepörgetett magnó-tekercsek,
lóbéllel felkoszorúzva komornái mind a halálnak,
s mi arccal a tengernek itt állunk párban megmerevítve,
izzanak a poharak, húrok, izzik a tánc, az anyaföld,
izzik a lakodalom, izzik ez a forgatag ünnep,
örvényel az égre, lesuppan a földre süvítve,
húzza neki a zenekar, s kurrog, rikogat, ropja:
SUPRA AGGNŐ, SZÖKJ FEL KABLA, TIPORJ A MAGRA!
TE VAGY A TÁNCOS, RIHERUHA-RÁNCOS, ROPJAD RÁNC!
HA MEGVOLT AZ ESKÜVŐJE, LESZÁRADHAT A TÜDŐJE, HÚZD!
EZ A KÖSZVÉNY HA MEGÁZIK, MINT A KAKAS BUBITÁZIK, BILLENTYŰ!
TYŰ, TYŰ, TYŰ! TUBARÓZSÁN TETŰ MÁSZIK, VASKESZTYŰ!
HÉ, AZ AGGCSONT MEGELLETT, A CSIKAJA DERES LETT, HÚZD!
IDENÉZZ A CSILLAGÁRA, NE A MENYASSZONY FARÁRA, HÚZD!
FEHÉR BÁRÁNY, FEHÉR KOS, EZ A LAGZI HUZAMOS, HÚZD!
VETKŐZIK A MÁTKAPÁR, KOPÁR LETT A MÁTKAPÁR, KÁR!
MAJD NEM LÁTSZIK AZ A CSONT, RÁTÖMKÖDJÜK A BETONT, HÚZD!
BEOMOLHAT BUDAVÁRA, HALLGASS CSAK A HADNAGYÁRA, HIPP!
KRIPTABELŰ VARJÚ TÁNCOL, SZÁJÁBAN A HÚS, A FÁTYOL, HUSS!
IKULÁS, PIKULÁS, TÁNCOL EZER MIKULÁS, HOPP!
EZER HORDÓ BOROM VAN, MIND AZ EZER CSAPON VAN, TÖLTS!
NE IJEDJ MEG A POHÁRTÓL, TE SZELLEMI EXKAVÁTOR, EX!
ISZIK IGY MÁS IS, GÉGE SE VÁSIK, MEGMARAD A STEX!
TYUHAHÉ, RÓKAPRÉM, MÁS IS KURVA NEMCSAK ÉN, HÚZD!
BÁRCSAK EZ AZ ÉJSZAKA MINDÖRÖKKÉ TARTANA, HÚZD!

s mi felszalagozva és megkoszorúzva a dörgő időben,
arccal a tengernek itt feszülünk öntve szoborrá!

Svatovska

Licem prema moru stojimo tu nas dvoje
u zvuku truba, u svečanoj uzbuni zlatnoj,
u vrisku frula, bubnjanju bubnjeva bučnom
tapkamo nogama uplašeni, jer nam plesači
što zamahom podražavaju more na leđima prijete,
oni su nas, evo, predstavili moru,
nek uzme na znanje, tu stojimo nas dvoje
na kamenom bedemu, tu, na vrhu kljuna
kopna što usijeca u beskraj, ljudske zvijezde dvije
u vječnosti zavjerene za istinitost, za dobra,
za divotu što i najsmionije premašuje snove,
za red što će preko nas na ovaj svijet doći,
nek uzme na znanje more, taj neprekidni juriš:
pametni su starci, rastezljivi su savjeti starih,
dopuštaju: NEKA SE UTJELOVI RIJEČ, AKO MOŽE,
zašto bi njihovim mramorno-čeličnih ukočenih lica
vatreni cvijet u kodeks užasa morao se zbiti,
zašto bi pogledima svojim, tim repaticama inja
sabijali u prah podneva plaminjanja srca,
zašto bi plivala u nebo njihova božanska brada upljuvana
da sjenom što svaku oplodnju ubija crnim vrpcama
obmota sve stogove trave – u stranu svaki strah,
mi smo veličanstvo, kruna nam vječni je plamen,
putanja smo zvjezdanog niza, nezačarane svjetiljke smo svibnja,
spiralni tornjevi spoznaja do u beskraj,
o, naša kruna nije od dragog kamenja doktrina,
nit je naš vijenac od mirte: od spleta nam živaca vijenac,
u modrim slepoočnicama svijeta isto to udara bilo,
isto to bubnjanje lupa pod čubama strastvenih ševa,
mi smo vatra, mi smo krv, mlijeko i med
protiv kamenih ploča kozmičkih objava praotaca,
naša je borba razbijanje tih ploča u same rezance,
mi smo spokojstvo, nagon za ponovna stvaranja smo mi,
procvetanje mašte protiv kanonske jalovosti puste,
protiv uškopljenih, jer su nam nagoni ćutilo zreli,
jer nas zvijezde potiču na bune za najveću svadbu
da naša cvjetno-peludna lica vječnu smrt nagnaju u bijeg,
da od idealnog mirisa ljubavi naše potpuniji postane svibanj,
od naše popadale dugmadi cvrčka i svitaca prepuna je noć,
od rose naše ljubavi ojačaju smaragdna polja
da svilenom lađom radosti nam bračnih proplivaju kraj starih:
da im bore i kosti promoče naše mladosti čari,
o, naš je pravi vjenčani kum ovo more, to more
što iz ljubičastih daljina svadbene darove nam valja,
pelene za bebu, čipkaste jastuke za povoje bijele
da nagradi našu mjerama neizmjerljivu čežnju
i zakon kojeg su oni što mu se opiru čvrsto
prisiljeni štovati, jer će ih izgrizati so,
izranjavat će ih taj sjaj, jer nešto se događa ipak,
neka se raduje more, tu stojimo crveneći se nas dvoje
na ušicama od šljunka, tu nasred izloga svijeta
po nalogu kredasto-bjelobradatih
s rukom u ruci čekajuć kraj ceremonije
i podnoseći svečane užase simbola,
na naša leđa prišivenu otrovno-zelenu svilu
što se talasa kao nadama najedrala polja
i glave nam podnose biserni pljusak, rubinsko
i opalno kuckanje pšenice, raži, zavjetnu poruku,
tisućljetne ruječi začarana pljuska svih duginih boja:
OPLODITE SE, OPLODITE SE, BUDITE PLODNI,
bacaju na nas s brončanih ploča lignitno smeđe ruke,
ruke iza naših leđa, ruke zgrčene ko gotička slova,
žute i zelene, ruke što razdiru žuč bijele poput heroina,
ruke što stružu djevičanske grudi, ruke mošanja suhih,
ruke s prstenjem mrtvačkih glava, ruke prsta kao oltarske svijeće,
i jednoprste ruke: ruke korice za revolver,
ruke s kiselinama, ruke što čekaju udes, što balzamiraju,
ruke iz naših leđa, ruke u odbljesku kucanja čaša,
ruke podignute da novom nazdrave paru:
ŽIVIO NOVI PAR, ŽIVIO, tu stojimo nas dvoje krotko
licem okrenuti moru, a ruke nam iza leđa
ruke što iz zlatnih ulja ispuštaju
pjesme što krvare, priljepčive ritmove
i da nas nepokretne grizu dolaze orlovi, pantere,
al mi moramo kraljevski stajati s rukom u ruci,
s pripremljenim rukama, spojenim optocima krvi,
s glorijom žila u zaručničkom ruhu što miriše na đurđic,
s licem prema moru i smiješkati se divovskoj šali,
iz pjene izbačenim čudovišnim pelenama za bebu,
gledati nemiran let parova albatrosa,
al stajati u vjetrometini kruga savjetnika kao kipovi
i čekati kada na zov bubnja zaklopoću noge
i vatreni živčevlje mozga majke zemlje stanu stresti
cipela iz crnog đevroa, kićene mokasinke boje suha grožđa,
lakirane čizme s oštrim zubalom ostruga
čije krijeste krvavih klinčaca probijaju uzdahe zemlje, prašinu,
i opanci siromaha od svinjske kože lupnu po prašini
razbarušeno i čekinjasto kao mala čudovišta
i žuljavo im poskakujuju nemasne isposničke sare
i kupinasto-ljubičasti prsluci boje obješenih,
pa stukonose cipele, cipele oblika crnih nadgrobnih traka,
i pomiješaju se dronjci s haljinama sa šlepom
i neprišivene zakrpe što lepršaju kao noćni leptiri kad se pare
s reverendama popovskim i mekim grimizom biskupa
i pruge na dronjcima zatvorenika gužvaju se kao gliste
kao piramidu svoje zore ližu krvniku kapu,
poput buketa bačene mršave balerine
uz veliko dahtanje lete uvis prema girlandama,
tim trakavicama svečanosti, i plešu na plesnu glazbu
međ škarama od četkanja olinjalih gunjeva seljaka
i diplomatskih frakova, ushićene – jer službeno su tu
i miješaju se til i svilene gaće patuljastih džokeja
što mirišu na pjenušanje konja s krznima
oljuštenim s horda i uštavljenim kožicama ovaca,
njišu se u azurnim dresovima jedanaestorica sa zlatnom medaljom,
guraju se garde nagrađenih, svi zadovoljni,
i oni što se bore za slavu, u plesu konjskoga skoka šahovski majstori,
u srcolikim prslucima njišu se favoriti kartanja,
vrte se činovnici, nabori im, i sprijeda i straga, smiješci,
tajnice, nove šarene duge, sve lebde nad zemljom
u pari kave, u čipkama voljenog duhanskog dima
sa šlepovima lešina ljepote miss Evropa i Amerika
pod ruku s predsjednicima tvrtki u zlatnom vrtuljku
vrteć se oko pozlaćene osi poput paunica sjede visoko
nad kokošima što glavama vrteći čeprkaju po prašini,
pred tim vrtoglavim sirotim uholažama malim i potpuna je svečanost
i pršu u zrak golubovi s prstenjem, praskaju vatrometi,
pozdravljaju šeširi i kacige i ne sjedaju natrag na glave,
bljeskaju oštrice sabalja, srebre se grančice ružmarina,
lepršaju lijepi rupci, svileni i šareni,
isplivaju na nebo zastave, a iznad njih
isplivaju staračke ko kreda bijele bogovske brade
i čuje se sterilni govor, ledenih sfera šapat:
ŽIVIO NOVI PAR, ŽIVIO, AL NEK SE NE MIČE SADA,
licem prema moru stojimo tu mi, prekrasan par,
opčinjeni u nepokretnost i sad nas ovjekovječuju
sa svojim kamerama fotografi propelerskih glava
nad ribama lebdeći, klečeći u zelenu zraku,
nije to trenutak smaknuća, o ne, samo nas ovjekovječuju,
iz njihovih cjevastih stakleno-lečastih očiju hladna izbija zraka
i klepeću, zuje, muziciraju njihova čelična krila,
pravi strojevi-ose, precizni, sve same opruge, dugmad,
motorizirana strašila sa zlosutnih bakroreza Bele Kondora,
i ovjekovječuju nas, umnožavaju nam lica
i rotacije već upućuju u zrak: OMLADINO, SOKOLE NAS,
SVIJET JE TVOJ I ZARAD TEBE TEK POSTOJI SVIJET
golema slova o nama koji tu stojimo
stojimo licem prema moru a za leđima nam svatovi
i prolazi skupocjeno vrijeme brže nego soko siv,
al pred nama stalno je dan, a za nama noć,
za nama stalno je noć premda se s mrakom bori
bjelocvjetna šuma jabukova, u cvatu
usplamtjela stabla, tulipani, bezbrojne svjetiljke proljeća,
plamene i krvave duge, kovački ognjevi mašte,
ultra-svijet mozgova ljudskih, ipak je moćna ta noć
i utaman svatovi ovi, ti svatovi za našim leđima
gde su se umramorile stolnjacima prekrivene zapreke od leda,
stolovi u noći, bijeli, dugački kao vlak,
ružama smiju se pladnjevi više nego Dolina Ruža
da na njih postavljen život razdraži sve naše žlijezde,
da srću zlatnobojne dubine juha, lažni red glorija,
to mnoštvo nakita, cirkuskih šara, krabuljnih tikvica,
sve kvasa u pari šafrana, blista se stvrdnuti loj,
meso ovde se zgruša, ušećere se, opijane tu glave,
glave od parafina, dijamantne glave, glave-ukrasne tikvice,
gumene glave što se napuhnuti mogu do smijeha,
glave-utvare, uplašene glave što se skromnima čine,
glave što se crvene, glave probirača, glave izjelica
praćakaju se u kremi, plaminjanju u blaženstvu alkohola,
glave ucijenjene, glave obudovjele, glave što stalno se tresu,
glave – obožavatelji migrene, glave što bolima zrače,
glave – škripava gnijezda šodera škrtosti, glave,
glave – umjetnički isklesane govornice kleveta i laži,
glave pijetli-vjetrokazi, glave kupole tenkove ratnih,
glave sjedala za golubove, glave – babilonske kule,
glave što drhture na prastarim obiteljskim stablima,glave-gradovi,
bubnjarske, demonske glave, neokresane zmajevske glave,
glave iza naših leđa, i gone ih, i požuruju ih
njihovi bogovi-starci, glave s bradama ticala polipa,
ŽIVJELA SVADBA, ŽIVJELA SVAD, SVAD, SVADBA,
glazba iza naših leđa, vječni orkestar nam svira,
iz violona ori se žaganje borova, na velikom bubnju
u kože strpljivih magaraca vječito kupaju timpani,
al i žice i udaraljke samo što cifraju ludilo
kao i  grozničavo cilikanje zvona i grla svirala od ružina drveta:
ŽIVJELA LALALA LALALA SVADLALA SVADBA TA
dašćući urlaju otečeni jezici, al vječito vino daje grozd,
vječito se ojanjuje ovca i vječito krvari u odbljesku noža,
i plaminjanju štednjaci i pare se u kuhinji papinovi lonci,
vječito se ždere meso i u more metu sve kosti,
u more se izbljuju i ispražnjavaju i izmokre svatovi
i ponovno LALALA, LALALA SVADBA TA
vino nam podiže i hljeb nam izlomi svadba ta,
nabor na nabor, figura na figuru se gomila,
kola se na leđima kola propinju i sudaraju kao
kada se svjetske sukobe veličine, kao kukaca slap,
o noći, svadbena noći uništenja, o svadbo, ti
crna misao sotone, ti ružna; i usijava se u noći
sedef nokata, odraslih rana sifilisa žar,
karmin, crni lak, zelena patina španjolskih buba,
topaz na svenulu prstu, na crvotočnoj desni porculan-zubalo,
na trulu kutnjaku platinasti most, i žare se šupljine i trulež,
uvela mahovina, na smežuranim ušima naušnice zlokobna užasa,
na rukama sovolikih bića u listiće stlačena balega,
velika zlatna žare se slova, cizelirani brončani listići,
žumanjci jalovosti, lišajevi pustinjske groznice,
lica lisičjih jama i pore u kojima konjske su muhe stanari,
žare se nakostrešene jastrebaste frizure djeveruša,
crvljive palice, djevojke s vijencima, svadbene djevojke,
žareći se sve do mozga kose do korijena svima plaminjaju,
njišu im se u kikama trake kao odsvirane vrpce magnetofona,
konjskim crijevima ovjenčane one su komornice smrti,
a mi tu stojimo licem prema moru, ukočeni par,
usijavaju se čaše, žice, usijava se rodna gruda, ples,
usijava se svadba, usijava se te zabave pir,
vrtlog se do neba penje pa cvrčeći na zemlju pada,
a Cigani sviraju glasno i sve riče, sve reži, sve rokće:
SUPRA-BABO, POPNI SE CRNO, ZGAZI TO ZRNO!
TI SI PLESAČ, STRASTI KLESAČ, SKAČI! PLES!
KAD MU SVADBA BJEŠE VRUĆA, NEK MU SE OSUŠE PLUĆA, TRES!
KOSTOBOLNIK KAD POKISNE, KO PIJEVAC ON UZVRISNE! POLJUBAC!
PAC PAC PAC! PO RUŽICI UŠ SE VERE, UDARAC!
HEJ, STARA KOST SE OKOTI, SVE SE ČUJU KLOKOTI, BIJES!
AMO GLEDAJ NA ZVIJEZDU, NE NA MLADU U GNIJEZDU, PIJ!
BIJELO JANJE, BIJEL OVAN, SVADBAR NAŠ JE POTKOVAN, JOŠ!
SVLAČI GAĆE MLADI PAR, GOL SE LJUBI MLADI PAR, HEJ!
NEK SE RUŠI BUDIM CIO, MLADOŽENJA KAD JE CIO, HEJ!
GROBNOTRBA VRANA PLEŠE, U ZUBIMA MESO KREŠE, KRES!
IKULA, PIKULA, PLEŠE LUDI MIKULA, HOP!
DA NE VIDIMO TU KOST, OD BETONA NA NJU MOST, HEJ!
BAČVE S VINOM OTVARAJ, KROZ SLAVINE TOČI MAJ, DAJ!
NE PLAŠI SE ČAŠE EKS, DUHOVNI JE TO KOMPLEKS, EKS!
SVI TAKO PIJU, GRLA SE GRIJU, SEKS!
IHAHA! LISIČJA BUNDA TA! SVE STE KURVE, NE TEK JA! PIJ!
TRALALA, KAD NOĆ TA VJEČITO BI TRAJALA! HEJ!

a mi okićeni, ovjenčani u ovoj gromkoj noći
stojimo tu licem prema moru ukočeni kao kipovi.

Preveo: Enver Čolaković

Izvor: Enver Čolaković, Zlatna knjiga mađarske poezije (1978)
                                       Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb.


2012. december 3., hétfő

Povodom dvadesetpete godišnjice smrti Lasla Nađ




Nagy László - Laslo Nađ
(Felsőiszkáz, 1925. július 17. – Budapest, 1978. január 30.)


Na nadgrobnom spomeniku  ispisano je: 1925 - 1978. U Enciklopediji svetske književnosti (Budimpešta - 1978) stoji: pesnik, dobitnik Kossuth - ove nagrade, do sada preveden na 15 jezika.

Svoju autobiografiju ovako počinje:
"Dan mog rođenja se ne zna. Dok sam kod kuće živeo, govorio sam 14. juli, od majke sam tako naučio. Kasnije je trebao i izvod iz  matične knjige rođenih, na moje zaprepašćenje  tamo je pisalo 17.  Prema papiru rođen sam 17. jula 1925 u Felsőiszkáz  - u  (Felšeiskaz) u  baniji Veszprém (Vesprem). Kad sam se rodio bila je žetva sveti posao, svejedno je bilo je li dan ili noć, a datum mog rođenja se izgubio u tom silnom poslu. Ipak, ako je Bastille 14. pala, bilo bi
pristojno roditi se tog dana."

To, što je živio život siromašnog seljačkog deteta samo ga je napunilo doživljajima koji su  ga do kraja života pratili. Na korici zbirke pesama: Licem prema moru – (Arccal a tengernek) pesme 1944 - 1965, II izdanje Budimpešta, 1972) ovako se ispoveda:

"Kao seljačkom detetu grablje, ašov, kosa, vedro i oblačno nebo rano su mi postali poznanici. Od ponašanja zemlje i godišnjih doba, pomeranja zvezda takve empirijske istine sam naučio, koje su napisane u Vergilijevom Georgiconu. I mogu reći da sam i umetnički odgoj dobio. Uz moga oca i majku. Jer kao mali školarac imao sam snage izraziti "u meni sakrivenu lepotu"  u kalemljenim ružama ili rezanim krunama drveta. Sigurno je, da su onda još živa narodna poezija, pesme svečanih igara i uvežbani ritmovi uticali kasnije na moju poeziju. Majčini stilizovani konji pak na ploči od škriljaca jurili su sve dotle, dok ih moji nisu počeli slediti."

Ali sudbina se i kruto našalila s njim. U ranoj mladosti zbog zapuštene upale pokosnice leva noga mu je ostala nepokretna.

Završio je srednju školu u Papi u Kalvinističkom kolegijumu 1945. Od 1946 do 1949 bio je narodni kolegist. Prvo je pohađao Višu školu za primenjene umetnosti, kasnije Višu školu za likovne umetnosti, bio je i student filozofije. Žudeći za životom, dozvolio je da ga nose struje života. Celim svojim bićem, nemirnog pesničkog duha, ali sa puno optimizma, se spremao za poziv pesnika. U tom sretnom, siromašnom razdoblju je objavio prve pesme u tadašnjem Valóság - u (Stvarnost). I prevodio je iz pesničkog stvaralaštva   okolnih naroda a zbog prevođenja srpskih narodnih pesama ubrzo je bio prijavljen.

U jesen 1949 s državnom stipendijom godinu i po dana boravio je u Bugarskoj. Trebao je naučiti jezik i prevoditi iz Bugarske poezije.

Vrativši se iz Bugarske počinje život pesnika u stvarnoj neimaštini. Lutajući od jedne iznajmljene sobice do druge, boreći se s nerazumevanjem, u opštem narodnom nezadovoljstvu, u izneverenoj revoluciji, radostan glas pesnika postaje tmuran, pun zloglasnih slutnji. 1952 se oženio s Margit Szécsi (Seči). Venčali su se u ružičastoj bluzi i košulji. Svadbeni ručak se sastojao od tanjura od višanja i cnog vina.

Neumorno piše i prevodi, ali zvanično su ga priznali tek koncem šezdesetih godina.

O pesničkom stvaralaštvu ovako se ispoveda:
"Govorim u svoje ime. To se može  i tako shvatiti da znam podneti i posledice mojih pesama. Ako uspevam dati glas nekom društvenom zahtevu, želji ili negodovanju onda sam istinski radostan. Siguran sam da moje pesme mnogima govore. Znam i to da nekoliko mojih radova  je mnogima teško  razumljivo. Ali magla nije uvek u mojim pesmama nego u estetski neobrazovanima, u lenčugama. Ne možemo poeziju uvek od abecede početi. Neka uče i oni, neka budu pažljivi, neka se bore za pesmu.Ja svačiji zanat poštujem i prezirem one koji se rugaju mom zanatu. Prezirem one, koji smatraju svojim jedinim pozivom da neprestano pozivaju pesnika na jednostavnost...

Verujem da za danas pišem. Direktno i indirektno. Ali samo ono pišem u pesmama što je nemoguće izraziti u romanima, naslovnim člancima, raspravama, filozofskim studijima. Inače nema potrebe za pesmama. Ja sam današnji stanovnik domovine, nisam čudovište ni Marsovac. Ako govorim, u svakom slučaju govorim o ljudskom jecaju, tuzi, stremljenjima i ljutnjama današnjeg čoveka. Ne marim za besmrtnost, ali nešto bih voleo: moje pesme zbog pouke budućim generacijama trebale biti dokumenti o jednom pesniku i o toj mnogo spominjanoj današnjici." 

Laslo Nađ svojom kohezijskom snagom uspeo je spojiti u harmoničnu celinu arhaično i moderno dostigavši najviše razine pesničkog stvaralaštva. U svakom momentu prihvaća suočavanje tokova života sa vlastitom sudbinom. Pokazuje, procenjuje i sudi. U njegovom stvaralaštvu ne postoji idila samo borba, lepota uspravnog držanja u svakodnevnim previranjima. Svaka pesma je tačno definirana situacija; vizije, slike odražavaju od istoriskog  trenutka uvjetovanu dramu pojedinca ili doživljaje iz dečačkog doba, veličinu ličnosti uzvišeni zadaci osiguraju. Njegovi zadaci nisu imaginarni. Istinsko je to rvanje za postojanje u vremenu kad se suočavaju ideali revolucije i svakodnevna realnost. Posmatrač je i očuvalac. Svestan je da pripada pobedničkoj klasi i on sam mora da stvara red, ujedno mora i da čuva, očuva, formira i odgovara. Jer ako se greši, greška je zajednička.

                                                   Fehér Illés – Objavljeno: Lipar, 6: br. 18, zima 2003/ 2004


Nagy László Gyöngyszoknya – Suknja od bisera



Nagy László - Laslo Nađ
(Felsőiszkáz, 1925. július 17. – Budapest, 1978. január 30.)


Gyöngyszoknya
rt laktál jól, ember, sűrű gabonaszaggal?
Nem sajtoltál még mustot, miért dicsekedsz azzal?
Együgyű kismadárként fürdesz a tűnő fényben,
s napod sötét felére fordul, akár egy érem.
Árnyéka széjjelterped, mindent beborít barnán,
rajzik a villám, ugrál, meggyűlt fellegek halmán.
Goromba dörgés száll, a kényes föld belereszket,
bajt érezve a búzák mind lefeküsznek.
Ágaskodik a ló, a dombról majdnemhogy felszáll,
füle körül a villám csokra s a szakadt fékszár.
Sörényén, bársony szőrén szikrák sajognak, mintha
árammal volna töltve - száll, mint meteorszikla!
Nyargal a völgybe, a rozs tengerébe robogva,
kéktüzű csillag omlik síró ezüsthabokba.
Fülében zengést hozva, orrát tartva az égnek,
fut a csorda, ropognak száraz porcogók, térdek.
Lenemnyelt fűcsomóval, könnyet fakasztó jussal
jönnek, mint balga szörnyek, lobogó zöld bajusszal.
Nyílnak a rettenettől csatornái a tőgynek,
tejjel eleven kannák öntözik meg a völgyet.
Széles tejútat írva zihálnak mindahányan,
nem győz a kolomp szíve sírni e gyorsaságban.
Ó, az a ballagásra teremtett szaru-bocskor
mit tud ilyenkor! S mintha villám volna az ostor,
hangjára ütést vár a csípő és belerándul --
farkak - békéért esdő zászlók lobognak hátul...
Irgalom nincs a vészben, látod-e hogyan támad?
Elfujja anyád kontyát, kalapját vén apádnak.
Kell, hogy fedetlen fővel remegjenek a földön:
átok jön most, a gyilkos középkor elébük jön.
Megtöretett a földön, uralkodik az égben,
hozza a jég verését bizánci erősségben.
Billeg förtelmes felleg, érc a taréja-fodra,
termő mezőre, ránk a sose várt csapást hozza.
Mint a hercegi hintó, reng a vakparádéra,
éjszínű párnák közt a csupagyöngy céda.
Hatalmas asszony, rajta gyöngybül a szoknya,
tömör kupola, jéghegy, súlya sokezer tonna.
Lóerőt, haj, ki tudja hányat semmivé őröl!
Döggé fáradt a sok-sok vontató csődör.
Íme, megállnak, fújva fejet leszegnek,
bárgyún megpúposodva kénes lugot vizelnek.
S nézd a gyönyörű cédát, ugrik, csördül a szoknya,
most kezdődik a tánc, már viharerővel ropja.
Cintányérral az orkán gyorsan járja körötte,
vaknapot, holdat zordan csattogat össze,
szájából zúgnak-zengenek minden húrok és kürtök,
tücskök vagytok csak hozzá, jó hegedűsök!
Ilyen hangokra, ilyen muzsikaszóra
forog a fehér szoknya s nincs ki lefogja.
Ránca kinyílik mind, a széles égbolt az öble,
kéjjel rázza a gyilkos gyöngyöt a földre.
Ne mondhasd rá, hogy fösvény -- mázsaszám rázza, szórja
fűre, fára, aranyzöld szőlőbogyóra,
zöld gabonára, az élet legközepébe!
A száj belekékül, a táncnak sose lesz vége?
Jég az emberi szívre, jég a virágnak, vadaknak,
zubog a tó és zöld ág roppan és ablak.
Kopog az őzek háta, porhanyós hangyabolyba
becsap s szétrúgja, mint a világvárost a bomba.
Ellene ember mit tud? Nincs tudománya
lángot fújni e pergő jégbelű zsákra.
Él az atom korában, s mintha őskori dárda
döfködné mellbe, -- öklét tehetetlenül rágja.
Segítség itt már nincs és nincs mi a reményt óvja:
az is pocsékká ütve, akár a pozsgás rózsa.

Ím, a vetések csősze rezgő térdire dűlve
búg, mintha már a téboly országhatárán ülne.
Nyelve lefagyva, torka betömött csontkürt,
odaszorult a szíve, ahogy a jég lecsördült.
Szemét a vakság lakja, sárga búza és árpa
tündérvilága zúzik fehér zavarodásba.
Hol van a termés, hol van? Részegen és dadogva
önfejét szétdobatni dőljön a cséplődobba?
Míg a mezőbe jég ver, száraz mellkosarába
vasgolyók esnek -- a kínok nagy sokasága.
Mintha röpülne égig s onnan visszadobódna,
feszítő, nehéz kíntól recseg, ropog a borda.
Fejében örök dörgés, nem is veszi már észre:
gyöngyöt vetni a szoknya utazott más vidékre.
Most vehetné csak számba, micsoda dúlás volt itt --
méregzöld réz az égbolt, inogva békét kondít.

Magas kalászhullámok halottan itt feküsznek.
Idejön, idesüllyed vak hajója a csöndnek.
Itt csak az elme kószál s kérdezi: Ó, mivégre
kell e némaság? Engem megöl a szótlan béke!
Ott az élet, hol zsongás hallik és lárma --
szívek dajkája, ritmus, földig vagy lealázva!
Tél ordított a nyárba, elfújta aranylángját,
a szükség árnyékát is megfenyegető lámpát.
Január jégkarjában dermedt a szelíd környék,
áldott gyümölcse nem lesz, ringatja csak a könnyét.
Kénytelen szerelemnek hervadás lett a vége --
kész a körkép az ember dühére, keservére.
Egyetlen férfi nézi mindenre eltökélten,
mákszemnyi elevenség jár e gigászi képben.
Megkímélte az újabb vízözön, világomlás?
Szál maga maradt magának, s jussa a gond, a bolygás?
Lépdel az egyszál férfi, mezétláb, csörgő jég közt,
jégnél keményebb szemmel kémlel, mint elszánt küldött.
Mérni akar és nem tud, mégis ő látva látja:
sivár az ég mezője, földre zuhant a nyárfa,
hangya meg hanyattfekve ölel jégszínű bábot,
gyolcs-bugyrot öregasszony, akit a szél levágott.
Megdöbben, inal tőle, átvág tengerít, rétet,
barázda-parton kihűlt kölyöknyulakra léphet,
fülükbe marékszámra fehér sörétet kaptak...
itt fekszik kitárt szárnnyal raja a madaraknak...
Ott a fogoly tojása habbá verődött, benne
piciny vércsöpp a csirke, úszik a végtelenbe.
S ez volt a búza, -- édes új kenyér, kalács, zsömle,
szájhoz nem érve visszafordult az anyaföldbe.
S mégis: amiket a szív s ész gyönyörűn eregettek,
ábrándok, tervek sárba lesújtva nem lehetnek!
Áll az ember a tájban, vassá mered a lába,
fönséges fejét a bánat, bitangság fölé vágja --
s látja: az újabb harcok zöld arénája megnyílt,
mellébe levegőt vesz, tartja -- egeket zendít.



Suknja od bisera

Gustim mirisom žita što si se zasitio?
Zar se hvališ, čoveče, što mošt još nisi cedio?
Poput neuke ptice kupaš se u zadnjem zraku
i tvoj dan kao medalja se okreće na svoju mračnu stranu.
Sporo mu se širi senka, mrko sve optoči,
humku nagomilanih oblaka šaraju gromovi.
Zadrhti mazna zemlja od grube grmljavine
i klasje pšenice zloslutno se saginje.
Napinje se at, sa brežuljka skoro poleti,
kraj njega su cvat munje i poderani dizgini.
Grivu, baršunastu dlaku bolne iskre kite,
kao da je pun struje - tako meteori žive!
Juri u dolinu, u more od žita, usijana
plava zvezda u plačne, srebrnaste valove pada.
U ušima topot nose, nos do neba dižu,
u stampedu krda suhe hrskavice, kolena sikću.
Suznim blagom, neprogutanom  gomilom trave,
zelenim brkovima kao tupi nemani dolaze.
Kanali vimena se od jeze otvaraju,
žive kante livade mlekom zalevaju.
Ocrtavajući širok put mleka, dahću svi,
klepetuše samo za plač znaju u toj brzini.
O, za hodočašće stvoreni nožanj  od roga
šta zna u to doba! Knut kao da je od groma,
trzaju slabine, udarac čekaju kad se oglasi -
repovi - zastave željne mira vijore  pozadi...
Propast je bez milosti, dal vidiš kako napada?
Nosi majčinu punđu i šešir tvoga starca.
Na zemlji otkrite glave se moraju bojati;
u susret im kletva, mračan srednji vek dolazi.
Slomljen je na zemlji, pa nebom sad vlada,
prokletstvo tuče donosi čvrstinom Bizanta.
Ljulja se grozan oblak, kresta mu je kovina,
plodnu livadu neslućenom kaznom pokriva.
Razuzdana biserna flandra kao karuce princa
na slepoj slavi trocka među garnim jastucima.
Moćna je ta žena, suknja joj je od bisera,
čvrst svod, ledena gora hiljade tona teška.
Ko zna koliko konjskih snaga uništava!
Mnoštvo ajgira od vuče jarma propada.
Spotiču se, zadihano glave morno saginju,
tupo, grbavo puštaju lužnatu mokraću.
Pogledaj krasnu flandru, skače, zvekeće joj suknja,
sad počinje ples, kao bura besni ujdurma.
Tasovima orkan oko nje hitro skakuta,
slep dan, mesec suludo, okrutno lupa,
odjekuju mu iz usta sve žice i rogovi,
tu su samo cvrčci, muzikanti dobri!
Na takvu muziku, na takve zvukove
se rita bela suknja, niko da nju pozove.
Svi nabori se otvaraju, nebo joj je krilo,
slasno trese samrtne bisere na tlo.
I nije ona tvrdica - nebrojeno trese
na zlatnozelene grozdove, travu, drveće,
zeleno žito, u centar bivstvovanja!
Pomodre se usne, zar tom plesu nikad kraja?
Led za cvetove, za divljač, led za ljudsko srce,
ključa jezero, pucaju prozori, zelene grane se lome.
Udara srnama leđa i kao velegrad
atomska bomba razara rahli mravinjak.
Protiv nje čovek šta može? Nema znanja
da taj đžak ledenih creva plamenom otapa.
Živi u doba atoma ali ga stara
helebarda secka - nemoćno mu visi šaka.
Nema tu pomoći, nadu niko da očuva:
već je razmrskana kao rascvetala ruža.

Poljak useva na drhtavim kolenima se
moli, kao da je na rubu zemlje pomame.
Grlo mu je kao zapušen rog, jezik smrzlo,
kako je led pljuštao, srce mu se stislo.
Oči zaposelo slepilo, vilinsko carstvo žute
pšenice i raža žrtva je bele zabune.
Gde je urod, gde je? Mucajući i pijano
da se razmrska u bubanj vršalice sam se sagnuo?
Dok livadom tuča hara donevši samo  patnju -
suhi grudni koš kao da željezni plotuni gađaju.
Kao da do neba leti i od tamo se vraća,
zaškripi, lomi se rebro, razara ga patnja.
Omamljena večnom grmljavinom ni opaziti neće:
ode suknja u drugi kraj saditi bisere.
Sad bi tek mogla videti kakav je tu pustoš bio -
tamnozeleno, bakreno nebo mir oglašava tiho.

Mrtvo leže ovde visoki valovi klasa.
Ovamo se spušta slepa nada blagodata.
Ovde samo um  luta i pita: Zbog čega
je ta nemušt? Ubija me mir gde glasa nema!
Znam da se živi ako vrevu i žamor čujem -
dadiljo srca, ritme, ponižen si, potučen!
Usred leta zima je besnila odnevši sjaj žudnje,
lampu šta zapreti i garnoj  senci nužde.
Krotka zemlja je u lednom zagrljaju zime,
blagodata neće doneti, grozdove tek suze čine.
Od prisilne ljubavi venulost je nastala -
na bes i jad čoveka panorama se ocrtala.
Tek jedan muškarac gleda na to sve spremno,
sićušna živost hoda u golemoj slici smerno.
Zar ga je pad sveta, novi potop poštedeo?
Pripada mu lutnja i žal i samoća u nasledstvo?
Jedini muškarac na zveketavom  ledu bos korača,
kao prorok, od leda tvrđim očima okoliš promatra.
Merio bi ali ne može, ipak on dobro zna:
pusto je polje ispod neba, srušena je topola,
mrav naleđice grli čauru boje leda
i bošću jadna starica koju vetar preseca.
Prenerazi se, beži, kukuruzište prelazi,
na rubu brazde hladnu zečju mladunčad gazi,
glave su im topivom belom sačmom pogođene...
ukočeno, raširenih krila i jata ptica okolo leže...
Od jaje jarebice pena je ostala,unutra
već oživelo pile, sićušna kap krvi, u eteru luta.
Pšenica je bila - sladak, nov hleb, kolač, kifla,
ne dotaknuvši usta u zemlju se vratila.
Ipak: šta su um i srce bezbrižno stvarali,
nade, snovi ne mogu biti u blatu presani!
Usred rita stoji čovek, noga mu se u gvožđe pretvara,
uzvišenu glavu iznad tuge, nepoštenje stavlja -
i vidi: otvorile su se zelene arene
novih borbi, udiše svež zrak - neba pokreće.

                                          Prevod: Fehér Illés