Mostarska/Posvećeno P. Zupcu
Govorio sam joj da je glupa.
Govorio sam o teškim
modrim kišama
što su onda nad Mostarom lile.
Govorio sam joj
o elegijama što su nad nama
kao dudovi, zreli i plavi, padali.
Govorio
sam joj onda kad je
nad Mostarom nebo okrvavljeno bilo
i most pod kojim sam sanjao o njoj –
svijetloj i plavoj –
porušen bio...
Govorio
sam joj o Svetlani!
Govorio
sam joj: ne budi glupa, ne budi derište.
Govorio sam o Emini i kako
i danas kiše padaju nad Mostarom.
Govorio sam joj kako ne bih mogao tek tako
tamo s
nekom Svetlanom. Pobogu? Kako bih mogao?!
Govorio sam joj u kasnu jesen,
poturajući joj Liriku Itake,
kako sam ljetos gledajući u kajsije
sjećao se Svetlane, tamo neke...
Kako sam u to mlado ljeto
pronašao smiraj na ulici, mostarskoj i kišnoj,
čekajući Kajana u studentskom,
poput plava dječaka koji čeka da dođu po njega.
Govorio
sam joj. Sve sam joj govorio.
Kako ću otići. Kako ću pisati pisma.
Kako ću tamo negdje sanjati o njoj koja se sjeća
mene kako prstima –
kao po mojim stihovima,
kao po ružama...
Govorio sam joj da je glupa.
Govorio sam o teškim
modrim kišama
što su onda nad Mostarom lile.
Govorio sam joj. Sve sam joj govorio.
Govorio sam joj o jednoj Svetlani i tamo
nekim mostarskim kišama!
|
Mosztári/Zubac P.-nek ajánlva
Mondogattam, buta vagy.
És a Mosztárt áztató
súlyos, kék esőkről beszéltem.
Az érett és kék eperként
körülöttünk hulló bús
sorokról
beszéltem.
Akkor szóltam hozzá,
mikor
Mosztár felett véres volt az ég
és a híd, amely alatt
róla álmodtam –
a fényes és kék –
lerombolt volt...
Tündéről beszéltem neki!
Mondogattam: ne légy
buta, ne légy szertelen.
Emináról beszéltem és
ahogyan
Mosztárt most is esők
áztatják.
Arról beszéltem, hogy
csak úgy, ott, holmi
Tündével nem tudnék. Istenem? Hogyan is
tudnék?!
A késő őszről beszéltem,
Itaka költészetét
erőltetve,
ahogyan a nyáron, az
érett barackot látva
egy Tünde jutott
eszembe...
Ahogyan azon a fiatal
nyáron,
az egyetemi városban, szőke
fiúként, aki arra vár,
jőjjön valaki érte, Kajanra**
várva
a mosztári, esőáztatta
utcán, megleltem
nyugalmam.
Beszéltem. Mindenről beszéltem.
Hogy elmegyek. Hogy leveleket
írok.
Hogy ott valahol róla
álmodok, róla aki emlékszik
arra, ahogyan ujjaimmal –
mint költeményeimen,
mint a rózsákon...
Mondogattam, buta vagy.
A Mosztárt áztató
súlyos, kék esőkről beszéltem.
Beszéltem. Minderől
beszéltem.
Egy Tündéről beszéltem
és ott
holmi mosztári esőkről!
**Azon az estén, Kajan Ibrahim (1944) – bosnyák irodalmár
mosztári könyvbemutatóján a promotor
szerepében a fiatal költő lépett fel.
Fordította: Fehér Illés
|